GradientTop
PC
Vodeći IT časopis u Srbiji
PC #269 > Komentari
ARHIVA BROJEVA | O ČASOPISU | POSTANI SARADNIK | PRETRAGA
preview
Zašto nisam postao haker
Dragoljub Draža Petrović
Onaj ko se rodio šezdesetih ili sedamdesetih godina imao je priliku da postane nešto sasvim novo i veličanstveno - haker. Osim ako tu priliku propusti. Zbog nekih rođaka...
- PC #269 (Oktobar 2019)
- U prodaji po ceni od 200 din

broj

Zašto nisam postao haker

image

Prvi tekst u novinama objavio sam u slovenačkom časopisu „Moj mikro“. Nije to bila publikacija za muškarce sa seksualnim frustracijama, kako se iz imena može zaključiti, već specijalizovani magazin o mikroračunarima. Napisao sam im polovinom osamdesetih pismo na pisaćoj mašini, čudnoj neolitskoj spravi koja je toliko tandrkala da niko na našoj stambenoj vertikali nije mogao da spava. I svi su znali da ona budala, to jest ja, nešto piše.

Pismo koje putuje

Nekoliko redaka otkucanog teksta na papiru spakovao sam u koverat i ubacio u poštansko sanduče. Pismo je stiglo u Ljubljanu za rekordna tri dana.

Tri dana! Zašto po završetku pisanja pisma nisi kliknuo na SEND, stiglo bi im za tri sekunde, – pitala me starija ćerka, kojoj često pričam o tom mom prvom tekstu u novinama.
Zato što u moje vreme nije bilo SEND! – kazao sam ćerki.
Pakao! Vi ste živeli u kameno doba, a mi u zlatno! – rekla je tatina mezimica.

Vreme kada nije postojao SEND i nije bilo tako loše. Nije se moglo desiti da vam pismo ode u spam. Dešavalo se jedino da se poštar zapije pa pismo ode u kafanu. Iz koje posle, zajedno s poštarom, ode u drugu kafanu, potom u treću, tako da pismo nikada ne stigne tamo gde ste ga poslali, zato što poštar u međuvremenu izgubi torbu s vašim pismom. U nekoj kafani. I niko ne može da ga nađe, jer su pisma iz izgubljenih poštarskih torbi uglavnom završavala na smetlištu, nikad u spamu.

Haker nekada

„Moj mikro“ mi je objavio taj tekst i bio sam ubeđen da ću jednog dana sigurno postati haker – prosto sam gutao kompjuterske časopise jer sam posedovao ZX Spectrum, mali kućni računar s gumenim tasterima. Imao je memoriju od 48 kilobajta, a stigao mi je tako što ga je moj ujak prošvercovao preko granice (sa sve kablovima) ispod teksas jakne.

image

Nabavka računara podrazumevala je u to vreme socijalizma da vam ujak može otići u zatvor kao švercer tehničke robe, samo zato što je svog sestrića hteo da obraduje. Da bi postao haker, morao si, dakle, da imaš švercera-dobrovoljca u vidu ujaka.

Igrice su se u taj računar učitavale preko kasetofona, takođe jedne čudne sprave, u koju si ubacivao kasete s trakama koje su umele ponekad da se umrse do nervnog sloma, a na kasetama su bili snimljeni programi. Snimak programa zvučao je kao neko užasno pištanje, krčanje i krkljanje, tako da su svi potencijalni hakeri poput mene počinjali da slušaju hevimetal, zato što je to bio muzički žanr najpribližniji programima za Spectrum.

Dakle, biti potencijalni haker značilo je u moje vreme da potencijalno mogu da ti uhapse ujaka, da potencijalno može da ti se umrsi kaseta sa omiljenom igricom i da svi ukućani na kraju totalno odlepe slušajući svakodnevno pištanje programa i igara za vašeg malog crnog ljubimca.

Alternativna karijera

Kad ti se pokvari računar, nisi imao Google da ukucaš pitanje – šta da radim kad mi se na ekranu pojavi crna štrafta s narandžastim tufnama – nego si nešto štelovao šrafcigerom dok tvoj računar na kraju nije otišao u večna lovišta za računare. Ujak je rekao: „Ne dolazi u obzir da se opet bavim švercom!“

I pošto je Spectrum crk’o posle mog stručnog štelovanja šrafcigerom, a nisam mogao da nađem nijednog potencijalnog švercera u familiji, postao sam novinar. Šta ćete, mora i to neko da radi!




BIZIT plus

DigitalDay

Računari i Galaksija


YuNet

PC Press Studio

Čitaj PC Press

Excel kuhinjica

.

PC
Twitter Facebook Feed Newsletter